Autor

Rekli su o autoru

"Milorad Rupčić slikarski hvata treptaje raskošne ljepote koncentrirane u prirodi, kojima više sugerira nego što opisuje vizure planinskog pejzaža, kotlina i kleti. Intimna opčinjenost motivom stvara i organizira pokretljivost krajolika te čitav prostor dobiva mjeru taktilnog, čime trepti priroda. Pejzaži natopljeni emocijama nose u sebi notu senzualnosti koja ih je preoblikovala u pejzaže duha."

Biserka Čerina – Smoljan prof. - Rijeka

"Njegova vrlo dobra i izoštrena osjetljivost u korištenju sfumato ugođaja u poetizaciji pejzaža, stvaraju osjećaj nekih novih prostora skrivenih gotovo oku promatrača, a da bi se oni tek tu i tamo ponovo pojavili u jednom diskretnom i reduciranom obliku."

Đorđe Petrović, akademski slikar - Karlovac

"Milorad Rupčić na svojevrstan, suptilan način stilizira i sumira prirodu s metodom osebujnog prikrivanja realnosti na račun unutrašnjeg intimnog i duhovnog stupnjevanja. Tako mu priroda služi više kao ishodište za otkrivanje čovjekovog unutrašnjeg stanja."

Jožef Matijević – povjesničar umjetnosti – Novo Mesto

"Pejzaž kao vodilja, svjetlo i boja kao sredstvo osnovne su značajke slike Milorada Rupčića. Oblikovane prozračnošću akvarela u prenašanju slikovitosti prizora. Događanja ljepote preobraženog u doživljaj, u kojima trenutak postaje trajanje kroz treptaj osmišljen u stanju izgleda. Atraktivnost ambijenta nosi svoju privlačnost koju Rupčić uravnotežuje sa svojim rukopisom, kako u slobodnijoj gesti tako i marnije skladanom obliku.

Našao je Rupčić mjeru između opisnog i naznačenog, te uz sačuvanost činjeničnog uvijek postoji autorska interpretacija uprizorenja, slikara osebujnog načina, uključenog u širinu pojma poetskog realizma. Rupčić bez sumnje poštuje klasičnu estetiku slike, i u skladnosti kompozicije, kolorističkoj zvučnosti, ritmizaciji fragmenata scene. No formalna načela tek su okvir za osvojen prostor vlastite stilistike, kojim motiv dobiva iskru posebnosti."

Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti –Zagreb

"Čini se (a to 'čini se' rezultat je, dakako, onoga prvog, letimičnog pogleda) da na akvarelima Milorada Rupčića potezi dolaze bez pretjerana opreza prema kompoziciji; eto ih porazbacanih posvuda po bjelini papira. Istina, oni nipošto nisu razulareni kako bi to učinio neki duhovni srodnik „novih divljih“ (Neue Wilde), to su tek razigrani obojani smotuljci koji kruže oko odabrana motiva (akvarel „Ozalj“ može u tom smislu poslužiti kao ogledni primjer).

I premda nastali, naizgled slobodnim, spontanim adiranjem, lako se uvjeriti da su Rupčićevi oblici podvrgnuti višem redu; njihov međuodnos i razmještaj stvara napon i tvori jednistvo. Dakle, već smo došli do obrata i korigirane konstatacije (ovom prilikom bez onoga 'čini se'): autor ostvaruje ekspresivan, ali i harmoničan suodnos dijelova što svakako pretpostavlja promišljenu kompozicijsku strukturu. Nameće mi to neodoljivu asocijaciju na odlike dalekoistočnih kaligrafskih mjastora koji ujedinjuju tobožnje suprotnosti: nesputanost i preciznost izvedbe, slučajnost i koncentrirano polaganje rastopljenih pigmenata čime uspijevaju izraziti najdublje spokojstvo.

Istaknuto je to, ponajviše, u osobitostima rukopisa kakva pikturalnoga pisma. U našem pak slučaju, riječ je o Rupčićevu baršunasto mekom potezu. I on također u jednom jedincatom polaganju kistom daje formu ili je dopunjuje s još ponekim potezom (nije vezan nikakvim zavjetom isključivosti) te nam ih podastire kao osobne ideograme (utemeljene, dakako, na konvenciji koju je stvorila naša kultura), kao sažete znakove kojima hvata i prenosi karakter odabrana predloška u lirski doživljenom ozračju. Ali ne zaboravimo pritom ni armaturu tankih crnih linija koje učvršćuju čitavu konstrukciju, pridonose njenoj čitljivosti te nadaju kontrapunktni element oblim mrljama transparentnih tonova i nepokrivenim partijama listova.

Napokon, ničega taktilnog na ovim vedrim prizorima nema, ni u volumenu niti u teksturi predočavanog... tek svjetlosni odslik koji se dalje umnaža u zrcalu vode i obuhvaća motiv rosnim sfumaturama. Treperava površina opčinjava svjetlom (akvarelist rijetko pokriva veće površine istim koloritom, jedino tek sasvim razvodnjenim plohama), pa je u tom smislu Rupčićev akvarel klasičan primjer primjene luminizma: boja je nositelj svjetlosnih dojmova. Na svoj osobit način autor je odabranom intencijom izgradio prepoznatljivo lakopisno akvareliranje te dostigao jezgrovit i sadržajan izraz."

Nikola Albaneže, povjesničar umjetnosti – Zagreb